Duhovi među borovima

Riječ kultura u svojem izvornom značenju predstavlja obrađivanje zemlje, i tek se s vremenom proširila i na duhovnu djelatnost, no ima jedna priča o austrijsko-hrvatskim vezama u kojoj su oba značenja prepletena. Dragutin Tadijanović popodne 29. svibnja 1954. napisao je u parku Komrčar na otoku Rabu pjesmu o tome kako sjedi za okruglim kamenim stolom. U blizini tog stola bista je staroga rapskog nadšumara, Slovenca Justa Belije, slaveniziranog kao Pravdoje, koji je na otok stigao 1883. nakon školovanja u Gospodarsko-šumarskoj školi u Križevcima, s naumom da pošumi golet.

U to se doba bila razvila moderna balneologija, znanost o utjecaju klime na zdravlje, ali najpopularnija klimatska oporavilišta, na francuskoj rivijeri i u Napuljskom zaljevu, kao i na otocima poput Korzike, Baleara i Madeire, bila su daleka i skupa ljudima iz Austro-Ugarske. Sredinom 1880-ih godina Opatija se bila otkrila kao njihova bliska zamjena, a gosti su joj dolazili i iz Rusije, pa je tako autor Lolite Vladimir Nabokov zapamtio da je kao dijete boravio u gradu pod Učkom. Noću bi ležao u hotelskoj sobi i osluškivao razbijanje valova o obalu, zamišljajući da su to neki divovi koji izranjaju iz mora da bi se srušili na kopnu. U Opatiju su ljeta 1914. roditelji poslali i slabašnog 18-godišnjeg Ivana Merza, budućeg blaženika, da ondje ojača prije odlaska na bečku vojnu akademiju, gdje je izdržao samo do Božića iste godine.

Istovremeno je u Malom Lošinju Ambroz Haračić, domaći čovjek koji je u Beču studirao kod međunarodnih autoriteta Jožefa Stefana i Ludwiga Boltzmanna, pokrenuo meteorološku postaju te očitanja slao Državnom meteorološkom zavodu, a bila su objavljivana i u dnevnim novinama u Beču, toliki je tada zavladao interes za meteorologiju. Conrad Clar, balneolog iz Graza i liječnik u toplicama Bad Gleichenberg, u to je vrijeme proučavao klimu sjevernog Jadrana, kako bi se ondje pronašao otok pogodan za lječilište. Clar je imao i hitan osobni razlog: njegov se sin teško razbolio od šarlaha, opasne streptokokne upale ždrijela. S njim se u siječnju 1885. uputio na Lošinj, i nije se prevario – mališan je do veljače sasvim ozdravio te je Clar oduševljeno obavijestio kolege o blagotvornom utjecaju tamošnjeg morskog zraka.

Na toj čarobnoj pozornici, jedan hrvatski pjesnik sanjario je o svojoj dragoj   / Ante Matijević, Best of Rab

Kvarnersku klimu tada je proučavao i Leopold Schrötter von Kristelli, prvi profesor laringologije u Beču. Austrijski list Die Presse objavio je na Uskrs 1886. reportažu o posjetu profesora s bečkog medicinskog fakulteta pod njegovim vodstvom, a Haračić ih je poveo na obilazak obližnje uvale Čikat čije su im se plaže veoma dopale, no zamjerili su ogoljelost kamenjara. Schrötter je otočane potaknuo da utemelje podružnicu Austrijskog turističkog kluba, a također i da osnuju Društvo za pošumljavanje, usput davši Haračiću 20 kruna kao prvu donaciju. Onamo je dojedrio i nadvojvoda Karlo Stjepan, veliki admiral u ratnoj mornarici, i oduševio se, a slijedili su ga i ostali članovi carske obitelji, da bi za njima stigli bankari, trgovci i industrijalci. Već su prve godine poduzetni otočani posadili 80.000 borova i još pet stotina tamarisa, čempresa i drugih stabala, da bi do 1891. otok bio pošumljen s nevjerojatnih pola milijuna sadnica.

Među brojnim vilama tada sagrađenima, na Čikatu se nalazi i vila Adelma, nazvana po grofici von Wurmbrand-Stuppach, danas u službi vrhunskog turizma pod imenom Villa Rouge. Ona se s dvadeset godina udala za mađarskog magnata Ödöna Vay de Vaya. Osim na Lošinju, gdje je barun i umro, rado su boravili, također zbog zdravlja, u Slovenskim Konjicama, gdje se nalaze toplice, i gdje je barunica i pokopana. Interes za lječilišta potaknuo ih je da budu aktivni i u Crvenom križu, a i sami su financirali izgradnju bolnica. Adelma je bila na glasu kao mističarka i vidovnjakinja, pred okupljenima bi znala zapasti u trans u kojem bi pisala, govorila i crtala, a ljude je nastojala liječiti homeopatijom i pomoću magnetizma. Enciklopedija okultizma Lewisa Spencea iz 1920. navodi je kao začetnicu spiritizma u Austro-Ugarskoj, a o toj je temi napisala i više knjiga: Duh, moć i materija 1869, Studije o svijetu duhova 1874. i Slike s one strane 1905.

Taj lošinjski polet odrazio se i na Rab, koji ima identičnu mikroklimu, s mnogo sunčanih dana i vrlo hladnim noćima. Belija je 1890. na pustopoljini Komrčara, tik uz grad Rab, započeo saditi borove, crnike, čemprese i lovore, uz proteste domaćih ljudi koji su mu sadnice čupali, no posao je ipak bio dovršen do 1905. Moj djed, plućni bolesnik, u potrazi za zdravljem stigao je jednoga dana baš onamo, i do kraja života se vraćao, a put do lječilišta i kupališta kroz taj bajoslovni park mene je kao dijete obuzimao najvećim mogućim ushitom, koji nije izblijedio do danas. Kad biste na kraju grada prošli kroz zidine, našli biste se na proplanku koji je jednostavno čaroban. Ondje se račvaju staze u nekoliko smjerova, starinske se stube spuštaju prema moru koje se ljeska, stoljetni borovi nadvili su se nad vas tako da ste gotovo u zatvorenu prostoru, a na raskršću putova podignut je i mali spomenik čovjeku zaslužnom za tu divotu. Na toj čarobnoj pozornici, spletu staza i odmorišta, nalazi se mali vidikovac s okruglim stolom, gdje je jedan hrvatski pjesnik sanjario o svojoj dragoj i o tome kako s njom odatle noću promatra zvijezde. A i pisac ovih redaka sjedio je ondje sa sličnim mislima, i još se uvijek u duhu onamo vraća.